Plamtilo je nebo dok se zemlja strahovito tresla maja 1992. godine u Hercegovini . Pričalo se da po užarenom kršu toga vrelog proljeća poskoka nisi mogao vidjeti. Svi su netragom nestali vidjevši da ljudskom ludilu nisu dorasli. I vuci su otišli nekuda, da se vrate tek nekoliko godina kasnije, kad se vučija krv u ljudima malo primirila.Na širokom pojasu jugoistočne Hercegovine bjesnio je rat kakav ni starci obvikli na ratove, nisu pamtili. Na Bančićima su vremešni veterani Drugog svjetskog rata, citirili zarobljene Njemačke vojnike koji su im zborili da je bitka na Bileći najviše ličila Staljingradu, samo bez aviona! A ovdje je bilo i njih. Činilo se tada pješadincima da leteće zvjeri nekako preko volje, uludo, reda radi, prosipaju smrtonosne tovare bombi po nebitnim i imenom neznanim čukama. Čobanovac? Meteriz? Kruševo? Ljetavica? Toponomastika većini mobilisanih vojnika ništa nije značila. Kazivali su da ih je sramota poginuti u bitkama na kotama za koje niko osim lokalaca i topografa na bijelom svijetu nikada čuo nije. Hajde poginuti junački u Sarajevu, pa i u Mostaru, ali zagnojiti vlaku na Čobanovcu nema smisla, govorili su neki. Na Bančićima se toga proljeća u predahu između artiljeriskih kanonada i mitraljeskih rafala, u predahu između smrti i čekanja na nju, iznenada, neznanim putevima i iz neznanog pravca, poput kakvog prikazanja obreo jedan, kako u Hercegovini, kažu za stado, ohmut sniježno bijelih koza. Zvijeri su pobjegle od ljudi, a koze, ostavljene od tih istih ljudi, nisu spasa tražile u vrletnim liticima kakvim Hercegovina ne oskudjeva, nego naivno ga potražiše opet kod ljudi.
Vojska ko vojska, izmučena konzerviranom hranom, silno se obradovala ovim neočekivanim putnicima. Nije puno prošlo, jarići su poklani i sa zvjerskom strašću skuvani i pojedeni. Odrasli jarčevi odvedeni kućama da se podgoje za jeseni ako se živo dočeka, dok je ono malo starijih koza što preteče nožu prihvatio jedan izbjegli Mostarac, dospio u vrtlogu rata, u poslednjim časima napustivši grad na Neretvi u rodne Bančiće. Tri godine kasnije, baš negdje u proljeće, moj je otac kod toga čovjeka, kupio jednu od koza, poteklih iz toga stada što je u jeku rata dospjelo na Bančiće. Ni danas se ne sjećam otkud mu tada velikih sto njemačkih maraka, koliko ju je platio.Prethodne zime moji roditelji dospjeli su u zavičaj gdje su rođeni i vratili se životu za koji su mislili da su ga odavno napustili. Ja sam bio negdje u Bosni, a njih dvoje, pretrpili opsadu Sarajeva i sve tamošnje strahote, zahvalni su bili Bogu, što su se skrasili i malo oporavili u relativno mirnom ljubinjskom kraju. Otac je obnovio stari čardak. U njega je ubačeno nešto izraubovanih komada namještaja iskupljenih sa svih strana te otučeni šporet na drva od milošte zvani Smederevac. Posle sarajevskih strahota život u Vođenima, ne mnogo drukčiji od neolitskog, ličio im je na raj. Otac je bio konjovodac na Mišljenu, što će reći da je na konjima gonio hranu vojsci po čukama, a majka je čuvala kozu, kojoj dade najjednostavnije ime-Bela, te zasnivala rasadnik za duvan i obavljala ostale seljačke poslove, strepeći i za oca i za mene. U zadnjim danima rata i prvim mjesecima mira, koza im je puno značila, ali kako se život poloka normalizovao, kako se počelo raditi i zarađivati, koza Bela postade samo neka nužna navika, možda proistekla iz malograđanskog razmišljanja, da živjeti na selu, imati zemlju a ne raditi o njoj, predstavlja prst u oko težačkom komšiluku. Mislim da je rijetko koja koza u poslijeratnim godinama uživala kao naša Bela. U nju je ulagano mnogo više nego što se od nje dobijalo. Jela je najkvalitetniju hranu, spavala u toplom i čistom a za bilo kakave zdravstvene probleme, koje je moja majka katkad u strahu i umišljala pozivan je i skupo plaćan veterinar. Možda je najviša korist od te koze bilo prvoklasno meso od jarića koje smo češće prodavali nego jeli, jer majka nije htjela jesti meso od svojih jarića, te što je ocu posle građevinskih preduzimačkih radova jako godilo da leži u travi dok Bela i jarići pasu oko njega. Kada bolje razmislim, sa ove distance, mislim da smo Belu i dalje držali ponajviše iz neke lojalnosti i nekog podsvjesnog shvatanja da je i ona iste izbjegličke sudbine kao što smo i mi i da je sa nama djelila dobro i zlo kada je bilo najteže.
Do očeve smrti, ja sam Belu možda dva ili tri puta pripeo ili doveo u štalu, jednostavno time da se bavim, niti sam imao volje niti su to od mene tražili roditelji. Tek posle očeve smrti, ali i tada rijetko počeo sam malo više brinuti o Beloj, možda iz razloga što je i ona bila uspomena na pokojnog oca. Staru Belu je naslijedila mlada Bela, njena ćerka koja je ličila na nju, ali bila mnogo svojeglavija. Davala je ona dosta mlijeka, dosta jarića, ali bila je jako teške naravi. Za koze, inače kažu da su baksuzi i ako hoćeš da se svađaš sa komšijama i rođacima slobodno nabavi koze i sukobi su zagarantovani. Koza je i loša majka. Uzmi ovci jagnje i ona će za jagnjetom doći pod nož, a uzmi kozi jare, neće se ni okrenuti. Koze se teško jare, osjetljive su, nemarne, pa jariće treba dočekati, obrisati od vlage, ugrijati te zadojiti. Upravo taj nedostatak majčinstva kod koza, jednom našem jaretu spasiće glavu. Sad se više i ne sjećam koje je to godine bilo, po noći smo čekali da se Bela ojari. Vrlo brzo na svijet je donijela dva prilično krupna muška jareta koje smo majka i ja, pažljivo glumeći profesionalne akušere očistili od vlage, zagrijali te prinjeli vimenu da ih koza zadoji. Bela je za divno čudo prihvatila oba jareta i oni su halapljivo počeli sisati. Međutim, posle desetak minuta, Koza je legla na pod i na svijet donijela sićušnu bijelu grudvu. Bila je to preslatka kozica, koju avaj majka nije htjela prihvatiti. Svi naši pokušaji da zadojimo malo stvorenje su bili neuspješni, a onda je meni došla žuta minuta. Zgrabio sam Belu za rogove, grubo joj od bijesa zavrnuo glavu, tako da je glasno počela večati. Isprva se otimala, ali kako sam joj položaj glave i vrata doveo do granice pucanja, tako se i umirila. Tada je majka uspijela prinjeti jare vimenu i mala koza je halapljivo počela sisati dragocijenu tečnost,dok je svojeglava koza pritisnuta surovom fizičkom silom nevoljno mirovala. U narednim mjesecima ta scena se bar dva puta dnevno ponavljala. Ja grubo zavrćem kozi vrat,(Majka nije imala snage) gotovo joj ga lomim a mala Jagoda (tako joj je mali rođak i komšija Čedo dao ime) žustro sisa majčino mlijeko. Vremenom je Bela sama počela kriviti vrat kada mene ugleda, a domalo i samo moje prisustvo je bilo dovoljno da Jagoda sisa, ali kako je bila uskraćena za majčinsku ljubav kozica je svoju naklonost poklonila majci, meni i ljudima uopšte, te je postala atrakcija i mezimac cijeleog sela. Za mnom je išla poput umiljatog kučeta a bukvalno ste je mogli pozvati i u kuću, gdje bi ona ušla i negdje u ćošku se sklupčala. E, kad odgojite takvo kozle, onda ga ne možete ni prodati nekom mesaru, a kamo li zaklati i nekako prećutno se podrazumjevalo da ćemo Jagodu sačuvati i pustiti da odraste. Ne planirajući dočekasmo da imamo dvije koze, pa kako nismo znali šta šta ćemo sa silnim mlijekom, počeli smo praviti sir, koji su uglavnom jeli putnici i namjernici a ponajviše radnici elektro-distribucije kada bi došli da očitaju struju. Problem sa kozama je nastao kada smo selili iz Vođena u naš novi stan u Ljubinju. Majka ih nije svakome htjela prodati, te je potencijalnim kupcima, odreda čestitim ljudima pronalazila mane, tako odlažući neminovni rastanak. Jedan je tukao djecu kada su bila mala, drugi malo više popije, treći je smotan…Ipak koze su se morale udomiti i prodane su jednom povratniku iz Njemačke koji je odlučio da započne ostatak svoga života nostalgično se sjećajući djetinjstva provedenog među kozama, dok je krvavi gasterbajterski hljeb zarađivao na baušteli. Ali, jedno je nostalgija, a drugo je stvarni život. Koze su mu ubrzo dosadile, pa ih je prodao nekoj ženi, ova opet nekoj drugoj i u tom jednom beskrajnom krugu koze su išle od kuće do kuće nigdje se puno zadržavajući sve dok igrom sudbine ili Božijom promišlju nisu završile ponovo u Vođenima kod moga malog rođaka Čede koji je Jagodi i nadjeo ime. Tu su skončale svoj život godinama kasnije lijepo pažene i u dubokoj starosti u kozijem univerzumu.
Događaj koji ću pamtiti zbio se pošto su se koze posle lutanja ponovo obrele u Vođenima. Došao sam kod strica na rakiju, kafu i čašicu razgovora. Sjedili smo pred njegovom kućom, on mi je i spomenuo da su koze ponovo u Vođenima, a malo posle su kraj nas pošto su se otrgle, vukući lance, protrčale Bela i Jagoda prema našoj štali i pred njom, poput ljudi, sa puno patnje bolno večale uzalud čekajući majku i mene.
Kao nikada prije a ni poslije u životu, osjetio sam navalu griže savjesti i mučni osjećaj krivice koji me dugo posle toga nije pustio.
Danas je naša stara štala u sjenci višestoljetnog hrasta prazna, gotovo oronula. Potomci one izbjegle koze Bele još žive u Vođenima, a samo mene tamo rijetko ima . Koze nisu baksuzi, već pametne životinje koje pamte i koje vas uče ljubavi, dužnosti i lojalnosti i koje nas nikada neće izdati.