Pričaju da je jednom, a bilo je to veoma davno, nekakav starac sijede brade i brkova, putnik neki i prorok, išao Hercegovinom i kad je svu obišao, sjeo na ono veliko kamenje kraj glavnog druma da malo odmori, a to mjesto se i danas zove Počivala, pa onda sazvao ljude iz okolnih sela da im nešto važno kaže. Iskupio se tu grdan svijet, ko kad u to vrijeme još nije bilo televizije ni onih što svaku veče na njoj nešto saopštavaju i obavještavaju narod o svemu i svačemu, pa su ljudi bili željni priče i bilo kakvog saopštenja i poruke.
Još je svijet pristizao puneći poljanu oko Počivala, kad je starac ustao i s mukom se popeo na onaj najviši kamen da bi ga svi dobro vidjeli i čuli. Nije u njemu, priča se i danas, bilo ni pola tovara, pa ga je i najslabiji povjetarac, samo da je dunuo, mogao zbaciti s onoga velikog kamena na zemlju.
Кad se popeo, podigao je svoju veliku štapinu i njome, gledajući nekud u daljinu, okružio iznad glava znatiželjnog i začuđenog naroda, a onda rekao:
-Vidite li, ljudi, ovu kamenu zemlju? Dobro je pogledajte i znajte da je puna zlata. Njaga ovdje ima u izobilju i na svakom koraku.
Čim je to izgovorio, sišao je s kamena, pa krenuo u svom pravcu i za svojim poslom, bijući onim velikim čvornovatim štapom o zemlju, baš kao da je pečati za sva vremena.
Začuđeni i iznenađeni svijet se razmicao da mu napravi mjesta za prolaz.
Кrenuo je prema moru i ubrzo nestao iza jednog brežuljka gdje drum počinje da se ruši naniže.
I tek kad je nestao, začuđena i starčevom samom pojavom opčinjena svjetina, počela je da se komeša.
Sva je ona poljana oko Počivala probrujala od njihovih glasova. Кajali su se i jedni drugima prigovarali što se niko ne sjeti da ga priupita gdje je to zlato o kome govori i kako najlakše mogu doći do njega, ali je za sve bilo kasno.
Tada je, priča se po našim krajevima, započelo traganje za zlatom o kome je govorio starac i ne prestaje sve do danas.
Započela je hercegovačka zlatna groznica. Gdje sve nije traženo i šta sve Hercegovci nisu prekopali i prevardali, pa ništa. Od svega ostalo je na hiljade priča o zakopanom zlatu i na desetine hiljada želja da se do njega dođe.
Na vrhu Viduše koji se zove Mantokit, kopali su ljudi danima jer je navodno starac, kad je izricao one svoje čuvene riječi o zemlji punoj zlata, pogledao baš u tom pravcu i tu malo zasijekao štapom kao da označava zlatno mjesto. Tu se, dok je kopanje trajalo, stražarilo i noću, sve se bojeći da ko po mraku ne dođe i pokupi zlato koje im je bilo nadohvat ruku i do čijeg otkrića je trebalo samo tri puta udariti krampom. To je trajalo cijelu jednu jesen, a odustali su tek sa prvim snijegom. Možda bi kopali i dalje da ih zima i oštri sjeverac nisu otjerali kućama. A sjeverac nigdje nije tako oštar i hladan kao na vrhu Viduše.
Poslije su kopači godinama proklinjali zimu i sjeverac, tvrdeći da bi sigurno pronašli zlato da je lijepo vrijeme potrajalo, pri tom ne hajući za tvrdnje pametnih ljudi da tu, sem golog kamena, niti je kad što bilo niti će biti. Vrh se ne bi ni zvao Mantokit da na njemu ima što drugo. Manita kita i ništa više.
Zlato je traženo i na brdu Straževica iznad Berkovića, na čijem skoro samom vrhu, gle čuda, ima izvor koji nikad ne presušuje. Izvor u kamenoj i bezvodnoj Hercegovini, i to još na samom vrhu brda. I on je nekakav božji znak da tu zaista ima nešto. A prema davnoj priči tu, osim izvora, postoji zakopana i kemenjem i pijeskom zatrpana crkva i uz nju dva velika kazana, jedan pun zlata a drugi mesa od bika koje je danas isto onakvo kao i onoga dana kad je zakopano.
I tako, dogovore se ljudi i organizuju, pa krenu na Straževicu da otkopavaju crkvu i ona dva kazana, vjerovatno ponajviše misleći i računajući na onaj sa zlatom. Ali, prvi put, udare gromovi i munje iz vedra neba, pa se kopači razbježe da ne izginu.
Drugom prilikom, udari takav vjetar koji bi ih, da prije nisu pobjegli, odozgo sa onog vrha sve pobacao u Dabarsko polje. Vjetar je bio toliko snažan da je svu pšenicu, koja je bila upravo zrela, istresao iz klasa na njivu. Кad su ponovo, po treći put, pošli da otkopavaju vrh Straževice, udario je grdni grad. Od tada, više ne namjeravaju da prekopavaju tražeći crkvu i one kazane kraj nje. Čekaju da i za to dođe vrijeme.
Zlato je traženo i na Straču iznad Trebinja, gdje je bilo austrijsko utvrđenje, sa stotinama prostorija i podzemnih tunela koje još niko sve nije obišao.
Traženo je na Кlobuku, na Кačnju iznad Fatničkog polja, po nevesinjskim i gatačkim ledinama i brežinama, na obodu Ljubinjskog polja, najposlije i u Zvijerini i Trnovici, o kojima i sama njihova imena sve kazuju.
Desetak godina po Prvom svjetskom ratu, tu u jednom hercegovačkom selu, jedan naš Hercegovac kopao je cijele dvije godine, po žeženom suncu i mrazu, kiši i snijegu, vjetru i pomjetu, tražeći zakopano zlato. Navodno, gatala mu nekakva Ciganka da ima zakopan ćup sa zlatom u nekim gomilama, tačno hiljadu metara iznad njegove kuće. Odmah se prihvatio krampe, lopate i ćuskije, pa počeo da kopa prije nego ko drugi ugrabi i pronađe zlato. Bio je toliko zagrizao da kući na ručak nije dolazio, nego bi ponio nešto za užinu i žban vode, pa kopao, kopao, kopao…
Ukućani su ga najprije ubjeđivali i savjetovali, potom se ljutili na njega i ružili ga, ali sve uzalud. Dolazili su ljudi i iz sela da ga ubjeđuju, pa ni to nije pomoglo. Na kraju je postao predmet sprdnje i opšteg ismijavanja.
Namjerno bi naišli ljudi na te gomile gdje je kopao, kao bajagi slučajno ih nanio put, pa se zaustavili i pitali ga:
-Ima li što, bolan?
Ne prestajući ni za trenutak s poslom, odgovorio bi im uvijek na isti način.
-Biće neki kalijež. Naće se.
Nakon pune dvije godine teškog i uzaludnog rada, manuo se ćorava posla.
I tek je tada postao predmet sprdnje i ismijavanja i ušao u hercegovačku priču. Tako mu se ime i danas pominje, a da nije kopao tražeći zlato, niko više ne bi znao ni da je postojao. A one prekopane gomile, veličine fudbalskog igrališta, zovu se i sad njegovim imenom.
Najsposlije, prije nekoliko godina, proglašeno je da, kraj jedne podzide ispred nekadašnjeg bilećkog hotela „Trebišnjica“, postoji zakopano zlato. Novine su o tome pisale. I dolazili su nekakvi, donosili sprave za otkrivanje zlata, kopali… Ali ni tu, jednako kao ni na ostalim mjestima, koliko se zna, nije nađeno ništa.
Odakle zlato u zemlji koja je oduvijek obilovala jedino kamenom. „Otkud blago koji hljeba nema“.
I tako se čeka da se ponovo pojavi onaj starac sijede brade i brkova, sa početka ove priče, i kaže sve vezano za hercegovačko zlato. Da nam svima lijepo objasni kako Hercegovina zaista jeste zlatna i prepuna zlata, jer da nije tako ne bi je dodijelili Svetom Savi. Da nije zlatna i od zlata ne bi, gladna, gola i bosa, ni opstala i ostala vijekovima tu gdje i jeste. I da lijepo kaže da ono ovdje nije u zemlji nego na zemlji.
I zato, dođite u Hercegovinu sa svih strana svijeta i pronađite zlato, ne rijući po posnoj zemlji, ne prekopavajući kamene gomile, ne rušeći i razvaljujući stare i naherene duvarine i ne zavlačeći se u jametine i pećine.
Zlatnu žicu ovdje možete pronaći jedino u ljudima, ne svima naravno, ali je još ima u dosta njih, i to na više mjesta i više načina.
Pronaćete je i u bistrom hercegovačkom nebu i suncu, koga ovdje ima u izobilju, u nezagađenim vodama Trebišnjice i Bilećkog jezera, u gatačkim hladnim izvorima, u širini Nevesinjskog i Dabarskog polja, u čistoti i ljepoti jezika, u priči hercegovačkoj…
Sve je to Hercegovina, sve je to tako zlatno, samo što to nije lako zapaziti, pogotovo nama Hercegovcima kojima je sve svakodnevno na dohvat ruke.
Autor: Šćepan Aleksić
Izvor: Glas Trebinja, broj 1.115