U pojavi Ahmeda Durmiševića, bilo je nečeg uzvišeno čistog, iako je sve na njemu bilo prljavo i iskrpljeno. Na modrim šalvarama kal se nije primjećivao kao na košulji bez jednog rukava koja je prije dosta godina poslednji put bila bijela. Na kratkom fermenu koji mu je prekrivao samo djelić savijenih pleća, još su se vidjele rupice od davno pokidane zlatne srme kojom je bio vezen. Čarape nije nosio godinama, a opanke nikada nije ni imao. Čalmu bi nosio samo zimi, dok bi ljeti išao gologlav, što bijaše neobično za muško čeljade, pa bio on vlah ili Turčin. Bio bi uboga i jadna pojava da nije bilo tog njegovog lica što je je zračilo nekom neljudskom, gotovo božanskom čistoćom. Iako su mu bore poput riječnih kanjona duboko zasjecale lice , iako se staračka mrena navlačila na njegove nebesko plave oči, njegove usne, naročito kad iz njih poteku stihovi i još pride uokvirene začudo uredno ostriženim bjelim brkovima i bradom, odavale su osjećaj vječite ali sjetne mladosti pomalo protkane mudrošću i orijentalnim žalom. Imao je čaroban glas, ne pamti se da je neko pod Radovinjom tako pjevao, ali samo tužne pjesme što diraju u srce i dušu, te čovjeka dovedu do stanja derta i potpune duševne obamrlosti. Da pjeva vesele pjesme o ljubavnim podvizima, razloga nije imao. One junačke u novi vakat, pjevali su mahom vlasi, jer turskom junaštvu došao je kraj. Bio je takođe dobar pripovjedač. Znao je šta se sve zbivalo u gradu pod Radovinjom od kada su ga zaposjele akindžije i janjičari Mehmeda Osvajača, a znao je kazivati i o vremenima kada su na Kosovo od Ljubinja išli vlasi, da priječe put gazi-Muratu. Da je mario za ovozemaljska blaga, da je imao bar malo ambicija, da nije bilo te iskonske sjete u njegovom biću ,svojim znanjem, mudrošću i čestitošću mogao je dogurati do vezirskog položaja. On je pak živio da se sjeća, da tugu pjeva i da čeka kraj ovozemaljskog života.
Obitavao je u malenoj i memljivoj udžerici u sjeni davno obataljene i napuštene kule koju je nekada, poput strijele koja stremi ka nebu, sazidao Ahmedov junačni predak, negdašnji hercegovački sandžak-beg Durmiš-paša. Nije Ahmed tugovao za kulom, ona je u biti samo kamen i stvar koju je načinio čovjek, a čovjek je kvarljiva roba i u njegovoj raboti rijetko kada ima šta božansko i uzvišeno, on je tugovao za onima koji su u kuli bolovali i živjeli, rađali se i umirali, tugovao je za predačkom niti koja se razvlačila sve do njega i evo sa njim će se prekinuti jer je on poslednji Durmišević a poroda nema.
Nije živio od sadake. Tucao je u avanu kafu po ljubinjskim mehanama i tako zarađivao koji heler dovoljan za štrucu u pekari Riste Batinića. Više mu nije trebalo. Zbog pjesme i priče, ali i junačkog porijekla u društvo su ga primali i čašćavali ljubinjski koljenovići često mu u pijanstvu prebacujući kako sramoti porodično ime nemarno se odnoseći prema životu. Nije se ljutio Ahmed na te pridike iako je dobro znao da od nekadašnjeg sjaja tih koljenovića ponosnih na svoje junačko porijeklo i svoj imetak, danas nema gotovo ništa. Evo ne prođe ni mjesec dana kako neki Turčin ne oglasi da su mu milć i mirija ma prodaju jer bi selio u Tursku, a najzadnji vlaški kmet odmah kupi njegov imetak i plati ga suvim zlatom. Koljenovići, znao je Ahmed, žive na pričama o duhovima i od duga na čije ime uvijek dođe mjenica od vlaških trgovaca i švapskih bankara. Zna da se njihov život obrušio više od njegovog, zna da pametniji među njima to i vide, pa ga zato i ruže, tješeći se gledajući u njegove rite i čemerni život kako bi sebe mogli lagati da nisu pali nisko kao jadni Ahmed.
Ahmed je zadnjih dana skladio jednu pjesmu, najbolju do sada. Uvijek skroman, ali ne lažno, znao je da to nije obična pjesma. Pjevao je o svojoj nesreći, stihovi su dolazili sami i slagali se u savršenom redu. Pjevao je o davnim vremenima, o svojim predacima i o nesreći koja je obilježila potonje generacije Durmiševića, ali tom pjesmom, vidio je Ahmed opjevao je i tursku propast koja je, shvatio je, bila neminovna. Jer kad vinogradar lozu ne obrezuje, ona može rađati, ali mladijeri postanu sve tanji, a grožđe kiselije, sve dok se nekad blagorodno loza ne osuši ili podivlja. Čekao je Ahmed priliku da tu pjesmu izvede, čekao je poziv koljenovića, pripitih od rakije a pijanih od hasiluka, da ih svojom pjesmom dovede u stanje karasevdaha kada i tuga i bijes postanu divlja radost.
I poziv je došao. Donio ga je mali ciganin Efica Sinanović, čaršijska luda i potrčko Mujage Serdarevića, blentavo se kreveljećii zamuckujući:
A-a-a-ahmede, p-p-poručio ti je-e-e Mu-u-ujaga Se-e-e-erdarević da t-e-e-e če-e-ekaju u Gro-o-o-ozdanića m-e-ejhani. Po-o-o-nesi s-a-az!
Ahmed, prema svakom jednako učtiv, držeći ruku na srcu naklonio se malom Efici i pružio mu okrajak još uvijek toplog hljeba iz Batinića pekare.
-Šućur, moj Efice. tiho je rekao.
Uzeo je saz i polako se uputio ka Grozdanića mehani, smještenoj podno opustjele Kadijine kule, nekada najveće u ljubinjskoj tvrđavi i okolini. Otkad sagradiše kotarsku zgradu u ulici prema Gornjiku, opusti Kadijina kula prvi put da se pamti. Vladalo se iz nje i onda kada je Ljubinje bilo najutvrđenija turska kasaba od Novog do Klisa, i onda kad polako poče venut što Ćesar pritisnu Dubrovnik i onda kad Švabe uđoše u čaršiju pošto su na Žegulji razbili Trebinjane i Korijenićane koje je predvodio silni Adem Zukov Šehović. Ademov nišan, najveći u haremu pokraj Bukovštaka podsjećao je Ljubinjane na tu tursku propast ali i na sramotu što ostaviše silna junaka iz Lastve u odsudnom boju. Tu je svoje prste upravo umješao Mujaga Serdarević. Izdanak nekada bogate kuće Serdarevića, u mladosti silan junak, imao je tu nesreću da ga vlaški knez Luka Vukalović pobjedi u dva boja u jednom danu pa ga otad vlaški guslari u pjesmi nazivaju pošprdno “zorno momče Serdarević Mujo”. Nekad silan, pustahija, hrabar i velikodušan, pod starost je postao oprezan i sitničav u nebitnim stvarima. Čašćavao je on ponajviše Ahmeda Durmiševića i ta njegova velikodušna crta nije sasvim splasnula, ali znao je Ahmed i za mračnu stranu Mujaginog karaktera. Umio je glavu skinuti neposlušnom kmetu za sitnicu a pričalo se da je u naponu snage onu stvar gurao i u muška ko i u ženska prkna. Zatekao ga je u mehani sa Mehom Bakibegovićem, koljenovićem koji još uvijek nije spoznao da je silno propao i da mu se cijela čaršija smije. Mujaga, tankovijasta struka, suvonjav, besprijekorno obučen i nakićen dočekao ga je sa radošću:
-Selam alejkum, Ahmedaga! Bujrum sjes’, Donesi mu Tahire, šerbe. Neće Ahmed ove popovske mučene rakije, što naši nekadašnji kmetovi, ašćare pod skupi liker, prodaju Tahiru.
-Selam alejkum čestiti Mujaga i čestiti Meho. Šućur Alahu na ovom pozivu koji me iskreno obradova.
Meho Bakibegović se malo trznu, otvori oči, nešto promrmosi, a onda prvo uzdrignu a zatim odiže nogu sa stolice i žestoko prde. Abu-Baki beg, daleki predak Mehe Bakibegovića bješe veliki junak i softa, ali njegov potomak Meho bio je čuven po tome što je u svaka doba mogao prnuti kao kenjac i tako nasmijati i na tren razbuditi svoje mehandžijske ahbabe učmale u rakijskom polusnu. Ahmed se nakloni Mehi i bez ironije ili ne daj Bože prebacivanja kaza;
-Šućur, Mehaga što mi lijepo vrati selam.
-Baš sam Mehagi pričao šta učini Jusuf-beg Šarić, moj Ahmede. reče Mujaga.
-Zar pogaziti din i ćok i glas za načelnika dati onom vlahu Peri Ćoroviću, pa nam sad on sa Ratkovićem i Perićem kroji kapu, što nikada na dunjaluku nije bilo . On je za to primio od vlaških gazda dobar peškeš. ljutito je zborio Mujaga Serdarević
-Ašćare da je tako, ali taki vakat došo moj Mujaga. Sad je vlaški vakat nasto, a naš prolazi.
-Dakako, moj Ahmede. Propadosmo načisto, a ponajviše zbog ukoljica kao što je Šarić, ali ništa manje ni zbog takvih kao što si ti, koji kaljaju časno ime, živjeći kao najjadniji derviši i nemajući poroda.
Nije odgovorio Ahmed ništa Mujagi na ovu opasku vezanu za njegov način života ali započeo je jednu drugu priču
-Znaš li moj Mujaga, da su u vakat kad smo ratovali sa Mlecima oko Boke i u Kandiji u Ljubinju živjela tri velika ahbaba i nadaleko poznata junaka. Jedan bješe tvoj predak, Serdar-aga. Drugi bješe učeni i hrabri Abu Baki-beg, predak ovog ovdje prisutnog čestitog Mehage a treći bješe moj predak Durmiš-paša. Odlikovali su se u mnogo bojeva i za to od čestitog padišaha dobiše velike timare u Ljubinju i Popovu. Podigli su po Ljubinju tri bijele kule u kojima saviše svoje brojne porodice.Moj predak Durmiš se najviše uzdigao, došao je čak do zvanja hercegovačkog sandžakbega, ali zato, njegova propast je najbrže došla. Nije mu se dalo dobiti sina, pa je mnogo patio. Šćeri mu je hanuma rađala rumene ko jabuke, ali muško, kako ga rodi i zadoji, tako ga dragi Alah uzme sebi. Posjećivao je tekije, nosio brojne priloge i peškeše mesdžidima i džamijama, zalud.Posjećivao vračare i gatare a na kraju svoga velikog prijatelja vlaškog igumana i vladiku Vasilija, velikog čudotvorca kojeg danas vlasi i Turci i Latini poštuju i koji je imao pri sebi puno Alahove milosti. Izmolio je vladika od Svevišnjega da Durmiševa hanuma rodi sina koji će preteć, a Alaha mi tako i bi. Rodi se Durmišu sin Fezlo, zdrav i snažan, te odjeknu prangija sa Durmiševe bijele kule. Rastao je taj dječak okružen sa šest sestara i bolećivom majkom.Sve su mu želje ispunjavale, za njega leđa podmetale, govoreć mu “Neka Bato, mi ćemo”. Ali kako uvijek biva, kad nekoga u dječačkim godinama, pa i kada se zamomči, zovu Bato, on ne može stasat ni u što drugo do u pelivana i leziljebovića. Bato Fezlo počeo je da umišlja bolesti i kako bijaše muzikalan, po vas dan je ležao u kuli i smišljao ašik bolne pjesme tugaljivo se žaleći na svoju kletu sudbu. Sestre su mu se udavale za ugledne i čestite muslimane, osim najmlađe i najljepše, Hajke. Od svih sestara, ako se uopšte to može kazati, Hajka je najviše voljela svoga raspušćanog brata i kad je isprosiše za Paunovića na Bišće, dugo je plakala što će se od svoga mezimca Fezle rastati. Valjda je u svojoj velikoj moći Alah čuo njene suze i uredio da se od brata ne rastane.
Kada je veliki i strašni potres razorio Dubrovnik stradalo je i Ljubinje, ali o tom niko nije ni pričao a ni šta zapisao.
Tada Ahmed zašuti, obori pogled a iz oka mu kanu nijema suza. Uze saz, pod njegovim prstima žice zaigraše, iz grla mu se začu krik, a sa usana poleti čaroban glas i još čarobnija pjesma
Potresla se zemlja od istoka,
oborila polu Dubrovnika,
i bijele po Ljubinju kule:
jedno kula Bakibegovića,
drugo kula age Serdar-age,
treće kula paše Durmiš-paše.
Durmiš-paše doma ne bijaše,
vet sin Fezle bole bolovaše,
više njega seka Hajka staše:
Fezlo momče seku dozivaše:
“Ču li mene, moja seko draga,
bijela nam se naša kula trese,
čini mi se da će biti sméće.
Jami mene na pleći junačke,
iznesi me na zelenu bašču,
al’ u bašču, pod žutu naranču!”
Pa je seka njega poslušala,
iznese ga u zelenu bašču,
al’ u bašču, pod žutu naranču.
A da veli Fezlo, momče mlado:
“Ču li mene, moja seko Hajko,
ostala mi sićašna tambura,
a da mi je hoćeš donijeti!”
Pa je seka njega poslušala,
pa se vrati u kulu bijelu.
A tako joj loša sreća bila,
od kule se ćošak otisnuo,
a Hajkune malo dohvatio,
po sred pasa, ukide je s glasa!
A da vidiš Fezlo, momče mlado,
on mi zove hitra knjigonošu.
Pa mu dođe hitar knjigonoša,
a Fezlo je knjigu nakitio,
pa je šalje ka Mostaru gradu,
svomu babi, paši Durmiš-paši.
Hitro mu je knjiga dolazila.
A da vidiš paše Durmiš-paše:
knjigu gleda, suze prolijeva,
nema kade osedlat’ konjica,
na gola se konja navalio!
Hitro dođe ka Ljubinju gradu,
stade zvati mnoge neimare,
a da diže prebijelu kulu.
Ode dizat’ prebijelu kulu,
brzo svoju nalazio Hajku:
baška ruke, baška belenzuke,
baška uši, a baška menđuše,
baška kose, a baška sadžbage!
Viš’ nje babo sijedu bradu guli:
“Moja Hajko, žalostan ti babo,
eto tebi iz Bišća svatova,
đeverova od Paunovića!”
Tu je Ahmed pjesmu svršio, a u mehani svi su se gušili u suzama. Suze su tekle niz lice Ahmeda Durmiševića a oči su mu se smijale.
-Eh, takva je bila Hajka, da je poživjela junake bi poput oca rađala, ali ne dade joj se. Fezlu oženiše đevojkom Paunovića, sestrom nesuđena sestrina čovjeka. Izrodio je đecu Fezlo, ali nikakvu i tunjavu, ko što je i sam bio. Izmetnuo bi se nekad dobar izdanak, ali od korova se nije vidio. Vremenom izgubiše Durmiševići i posjede i kuće, kula je obnavljana nekoliko puta, ali se obatali u vakat moga dede. Proće nepun vijek, neće se poznati gdje Durmiševa kula bila. Tada će tvoja u Barnosima, Mujaga Serdareviću biti u ruševinama. Neće ti je ko imati obnovit, jer ti nemaš ni čerek babinog imetka Možda će Mehina još uvijek stajati ako je proda Dušanu Pupiću, što je donio zlato iz Amerike. Priča se da se Pupić opasno nameračio na njegovu kulu, a čestiti Meho, voli da troši i ispušta vjetrove iz guzice i tako žalostan nasmijava tebe i ostale sojli Turke. Ali ni njoj neće duga vakta biti, jer i u vlaha će, isto ko i u nas , koljenovići početi da bistre politiku i vode glavnu riječ. Jer loza jeste loza, i grozdove daje, ali samo ako se obrezuje i njeguje i ako se u jesen ostavlja najbolji izdanak, što će reći, moj dobri Mujaga, ako se najbolji izdanci u narodu njeguju i guraju među prve ljude, kao što to vlasi danas čine, narod će rađati i rasti, a kad se počne u vrh gurati neko samo zato što je junakov ili bogatunov sin, tome narodu nije duga vijeka.
Ahmed je ustao iza stola, učtivo se naklonio i otišao usvoju memljivu udžericu u sjeni ruševine nekad moćne Durmiševe kule. Pao je u krevet i iz svoga doma više nije izašao. Tako bolesnog njegovao ga je Efica Sinanović što je uredio Mujaga Serdarevićkoji ga je često obilazio. Posjetio ga je i Meho Bakibegović, koji je u suštini bio dobra duša, te prnuo ko kenjac. Teško bolestan, gotovo nijem, Ahmed Durmiišević se nasmijao, dok je Meho ronio suze iskreno žaleći ovog boguugodnog čovjeka.
Kazuju da je dženaza Ahmeda Durmiševića bila najveća otkada se u Ljubinju pamti, na njoj, što je bila rijetkost u to vrijeme, bili su prisutni svi ugledniji ljubinjski Srbi. Nekoliko godina kasnije Jela Bukvić katolkinja iz Ravnoga, što je čuvala unučad Mujage Serdarevića ispjevala je u pero ravanjskom župniku, potonjem dubrovačkom biskupu Vinku Palunku pjesmu Trešnja u Ljubinju koju je naučila od ljubinjskih bula. Jedan mladi istoričar iz Ljubinja više od stotinu godina kasnije, u prašnjavim defterina istambulske arhive, pronaći će da je izvjesni Fezlo držao porušenu kulu u Ljubinju 1694. godine. Kao vlasnik jedne, takođe porušene kule, pribilježen je i Abu Baki-Beg. Kula Serdar-age u tom defteru nije zabilježena, mada nije nemoguće da je postojala, jer neke stranice deftera fale.
